strpavsi u kofer snove i ambicije...

.

21.10.2015.

samo zbog jedne stvari san postaje nemogucim, zbog straha od neuspjeha.

Kako dino nadje ovaj moj blog, ne prestaju pitanja 'jesi li sta pisala, jesi li sta pisala???'... a ja ne znam da li mi je uopste drago ili krivo sto ima link. Sve mislim, vise necu moci pisati ono sto mi je na dusi, ali opet u drugu ruku, sta ja to imam na dusi a da on vec ne zna?? U svakom slucaju kod mene se nista posebno i ne desava, osim sto ovih zadnjih dana intenzivno razmisljam o otkazu. Zelim da predjem na kliniku raditi, cak sam bila i na razgovor ali tek poslije 29og cu znati sve detaljnije. Do tada sve visi u zraku i nikome nista i ne pricam dok se situacija ne rascisti. Malo me je i trema uhvatila, strah od novog okruzenja, novih ljudi i navika. Cudom se cudim koliko je covjek postao rob navike i kolotecine. Ne znam za druge, ali kod mene je to bas ocigledno.. U zadnje vrijeme sve sto radim je mehanicki i po starom provjerenom principu, ama bas nicemu novom ne dopustam da dopre do mene... pa se ljutim na samu sebe sto sam takva, i cijeli svijet mi je kriv sto sam ja eto monotona i dosadna osoba. A tek sklapanje nekog prijateljstva ili poznanstva, pa tu sam kao neka tegla hermeticki zatvorena. U zadnje vrijeme i lose spavam, ali citam evo po bloggeru vecina vas pise kako tesko zaspi i ruzno sanja, pa se iskreno nadam da je to mozda do vremena ili klime, ili bilo cega drugoga jer mene nista ne muci do te mjere da ne mogu zaspati... ali eto ovih zadnjih noci bas ne mogu, a ako kojim slucajem zaspim onda sanjam takve gluposti da se to ni opisati ne moze. Mozda u novembru dodjem u Bosnu. Samo mozda.

14.10.2015.

ja dajem nista ili sve, ili volim ili ne.

U zadnje vrijeme mi je malo glupo da ista napisem jer sam zaista zadovoljna i sretna. Imam sve sto sam ikad mogla pozeliti, pa bi se svako moje pisanje svelo na hvaljenje same sebe. Cinjenica je da sam sve to uspjela uz puno rada i truda, i da to uopste nije bilo lahko. Sa svojih 19 godina sam postala samostalna, sa 21 nasla svoj stan uredila ga po svom ukusu i zaradjujem vise nego sto bi iko u mojim godinama to mogao i da zamisli. I najvaznija stvar od svega je da sam ostala i dalje skromna i zadovoljna sitnicama. Cini se kao idealno, i bilo bi idealno da mi ne naumpadnu predhodne dvije godine patnje i borbe. Nova sredina, novo drustvo, posao u kojem i nemam bas puno radnog iskustva... zajednica sa ljudima koje prvi puta u zivotu srecem. Razliciti karakteri, temperamenti. Ljudi koji su ti spremni i podmetnuti nogu nebil' kojom srecom pao. Prijatelj u koga si se klela prica iza tvojih ledja. Zenu koju nikada poznavala nisam postaje moja najbolja prijateljica. Ispit za priznavanje diploma. Drugi jezik. Drugi obicaji. Veliki grad. Ja sama, obicno dijete sa sela. I onda prodeveram te dvije godine ni sama vise ne znam kako, ali prodju i na kraju mir. Skoro svaki dan postavim sebi pitanje 'da li si sretna i zadovoljna?' I svaki dan cujem neki glas u sebi koji govori 'nikad sretnija nisam bila'. Svi problemi su se rjesavali jedan po jedan i sve je doslo na svoje mjesto, ali najdraze od svega mi je sto sam upoznala jedno divno bice, covjeka sa kojim sam spremna provesti cijeli svoj zivot. Ja sam neko ko jako tesko zavoli. Ja sam neko ko najvise voli sebe, i nikada se ne stidim to priznati... ali zamislite sad u ovom trenutku Dinu volim cak i vise nego sebe. Nekada me to strah priznati, pa odbijam vjerovati... ali po svemu sudeci tako je. Nisam nikada vjerovala da se neko moze tako bezuslovno voljeti, da se moze imati veza bez igrica, bez natezanja, nego jednostavno cista i iskrena ljubav. Ona ljubav koja u tebi budi samo najljepse, koja te podstakne da budes bolja osoba, koja srusi neke tvoje odbrambene stavove i granice, i nicim te ne uslovljava. Nego te samo voli. Tako je jednostavno voljeti kada naidjes na pravu osobu. Sretna sam sto se sljedece godine planiramo vjencati i konacno zapoceti zajednicki zivot. U dvoje ce sve biti lakse.

13.09.2015.

parada pijanstva i kica...

Kada smo se zarucili drugi dan odma su pocela pitanja; kada je svadba? Znate li vec datum? I onda smo zbog te neke obaveze odabrali 4 juni kao najprikladniji.. i sve je to vodilo ka jednom velikom vjencanju. Nismo ustvari ni stigli odluciti zelimo li uopste svadbu, gosti su se sami pozivali i jedva cekali. Sve to u jednoj jedinoj sedmici.. ja sam se zadeverala oko vjencanica, dekoracije, torte... i svega sto vuce jedno drugo, a nisam pitala ni sama sebe a  ni Dinu sta zelimo ustvari? Sinoc na skypu, popricamo i ustvari vidim da imamo druge ciljeve. Putovanje, auto i samo konacno da smo zajedno. Ni u jednom trenutku nismo spomenuli svadbu kao nesto sto nas raduje, nego eto ritual kroz koji moramo proci.. i onda mu ja predlozim da ne pravimo nista, da se jednostvno sa kumovima potpisemo odemo na veceru, napravimo par lijepih fotografija i kraj. Bez gostiju, bez suvisnih tetki, dajnica, rodica.. Dino je jedva i docekao, a i meni kao da je pao kamen sa srca pa sam osjetila konacno olaksanje.. Rekli smo sacekati dva dana da se sve smiri i da jos jednom razmislimo, pa onda saopstiti ostalima. Ne znam, al ja sam puno sretnija sa ovom odlukom.

09.09.2015.

02.09.2015

Najljepse trenutke je najteze opisati.. tako ni ja ne znam odakle da pocnem pisati o drugom septembru.. Dolazim onako sa posla, sva smorena, smrdljiva, nenasminkan.. mislim na to koliko jedva cekam tusiranje i sastanak s njim, jer smo se dogovorili sresti kod njegove sestre na bureku, a kada ona pravi burek to je ipak dogadjaj.. sva odlutala ulazim u zamracen stan, pun svijeca, latica ruza.. Vec s vrata znam koliko je sati i sta me ceka, pratim te latice i svijece sve do njega.. I kao da su mi se noge odrezale, ukocila sam se onako u mjestu dok je on pricao koliko me voli i da zeli ostatak zivota provesti sa mnom.. a onda kleknuo i pitao da budem njegova zena.. koliko je taj trenutak bio savrsen, jedinstven.. naravno da sam pristala.. malo sam i ocekivala, malo i jedva cekala... a nekako sa vrata suze su vec pocele da padaju.. gledam njega onako dotjeranog, nervoznog. Prevrcem neke stare slike u glavi, proslost, sadasnjost... shvatam ustvari koliko vrijeme brzo prolazi i kako mi zivot priredjuje stvari za koje sam mislila da se nikad meni ne mogu desiti. Oko pola sata smo ostali zagrljeni, ja jecala na njegovom ramenu a on stajao sav zbunjen. Kada smo dosli sebi otvorio je sampanjac, nazdravili smo i divili se mom prstenu ( koji je bio malo veliki na mojoj lijevoj ruci, pa sam ga prebacila na desnu). Cijela noc je bila kao san, i sada kad se sjetim obuzme me neopisiva sreca. Koliko sam se samo zaljubila ni sama ne mogu da vjerujem. Svadbu smo planirali na ljeto, pa otom potom.. ako nas pritisne ova daljina moglo bi biti i ranije.


Noviji postovi | Stariji postovi

strpavsi u kofer snove i ambicije...