strpavsi u kofer snove i ambicije...

.

12.07.2019.

vec je vrime da se pomirim sa svitom..

Kao da se bojim poceti pisati, pa citam stare postove i gledam na sat ne bi li se vrijeme pomjerilo, da kazem jednostavno da sam umorna, da mi se spava i da ugasim laptop. Ali evo natjerah se nekako. Moram izbaciti iz ove svoje lude glave sve misli koje me izludjuju. Procitah slucajno da sam davne 2014 godine napisala kako sam zaljubljena u jednog djecaka koji zeli da mu sa 25 godina rodim dijete, i zamislite… zelja mu se ostvarila. U drugom sam stanju, evo vec 4 mjeseca, izmedju ostalog imam i 25 godina. Nekako se i radujem i tugujem kada procitam da mi je to oduvijek bila zelja i teznja. Toliko se emocija u meni lomi, da bih samo sjela i plakala. Koliko se covjek vremenom mijenja, koliko ustvari slabi i postaje osjetljiviji. Cijeli zivot sam zamisljala da sa godinama dolazi i ta neka psihicka zrelost i jacina, ali tek sada vidim da sam oslabila. Spoznajuci ljubav, prepustila sam se emocijama i srcu, mozak mi je postao sporedni organ kojeg ponekada ukljucim kada bas zatreba. Osjecam da mi treba savjet, podrska, neka potpora koja sam prije sama sebi bila, a vise nisam. Sada ocekujem od drugih da me podupiru i ne volim to. Ne svidja mi se ono sto sam danas postala. Rob tudjih odluka i misljenja. Svaki puta kada se nadjem u ovako nesigurnoj situaciji, ja se vratim blogu i prisjetim se svoje stare hrabrosti i jacine koju sam nosila sa sobom. Sjetim se Aide sa zeljom, i moje cuvene recenice "u zivotu me drzi samo zelja". Moram priznati da sam jako sretna zbog ovog prelijepog drugog stanja, da mi je trenutno jedina i najveca zelja da moja beba bude dobro i zdravo, da joj nista ne fali tu u mome stomaku. Zelim da uzivam jos u ovih par mjeseci trudnoce koji su preda mnom. Ne uspijevam jos uvijek da se opustim, onako 100% da pustim mozak na pasu. Jos uvijek sam ukocena i nervozna, prepuna briga koje ce se same po sebi vremenom rijesiti. Ali ja ne bi bila ja, kada bi pustila da se stvari odvijaju svojim tokom. Ja sam ta koja mora imati uvijek kontrolu nad svime. A moram nauciti da pustim, jednostavno da pustim sve od sebe i da skupim strpljenje i pozitivnost. Da, pozitivnost mi fali isto ovih dana. Ziva sam i zdrava, ljudi oko mene koje volim su zivi i zdravi. Trudna sam. Donijet cu na svijet jedan novi zivot sa covjekom kojeg jos uvijek beskonacno volim kao i prvog dana. Zar je ista drugo u zivotu vaznije od toga? Zar ima nesto bitnije? -Nema.

10.09.2018.

desetogodisnjica.

Bez obzira sto ne pisem vise tako cesto tj. nikako... opet se s`vremena na vrijeme prijavim i procitam par postova, tek toliko da se prisjetim starih vremena. Slucajno shvatih da vec 10 godina koristim ovu platformu, da imam 4 bloga i bezbroj uspomena. Procitah stare postove sa svih skrivenih accaunta i moram priznati da se neke stvari nikada promijeniti nece.

14.02.2018.

2018

Da li je moguce da sam 2015 napisala zadnji post? Pa u nevjerici sam da je toliko vremena proslo... a sve sama sebi govorim ma pisala si ti i 2016. Jos cu postat nepismena i zaglupit (ako vec nisam). Elem, covjek se vremenom pretvori u neku radnu masinu, u nekog roba vezanog obavezama i terminima. Godine prolaze tako sto gledam na kalendar koja sam smjena sutra i za koliko dana imam odmor. Nije da se sada nesto zalim, kada dodje taj odmor uvijek nesto lijepo isplaniramo ali ta sedmica prodje i onda opet sve po starome. Zao mi je sto nemam vise vremena za sebe, za neke stvari koje su me u proslosti ispunjavale a sada i ne pomisljam na njih. Pitam se da li bi ona djevojcica od prije 5 godina, razumila ovu sada? Vjerovatno se interesi i prioriteti vremenom mijenjaju, pa tako i moja neaktivnost na ovoj platformi. Ko ce ti ga znati... pisat cu vjerovatno ponovo za dvije ili tri godine, ili kao i sada iz nocne smjene.

31.12.2015.

Sretna nova godina, ko jebe staru.

Negdje sam jucer procitala da nije bitno s kim docekas novu godinu, nego s kim je cijelu provedes, pa se eto tako tjesim sto Dino nece biti uz mene veceras u ponoc. Meni je nova godina sedmog januara kada on dodje, kada njega zagrlim i poljubim onda ce mi tek biti srce na mjestu, sve do tada bi volila samo prespavati. Meni u sustini 2015a uopste nije bila losa godina tako da mi i nije bas drago sto prolazi, ali neka sve ide svojim tokom onako kako treba. U 2016oj imam samo jednu zelju, a to je zdravlje za sve one koje volim...nista vise eto. Sto bi jedna moja kolegica rekla, sretna ti nova godina ko jebe staru.


Stariji postovi

strpavsi u kofer snove i ambicije...