strpavsi u kofer snove i ambicije...

.

11.11.2020.

bezuslovna ljubav.

Ovo je jedna od najtezih godina koju prozivljavamo. Toliko dobrih i losih stvari u isto vrijeme da mi mozak ponekada blokira i pitam se da li zivim u snu, ili se ovo sve zaista desava? Moja djevojcica raste iz dana u dan i sa zadovoljstvom posmatram sve njene nove sposobnosti. Bebe se radjaju sa temperamentom, kazu iako sam ja do sada mislila da su sve iste. Ja sam rodila jednu jako ljutu i namrgodjenu bebu koja je od prvog dana znala sta zeli i upijala sve sitnice oko sebe. Koja je hvala dragom Allahu jako napredna i zdrava. Doktori kazu da je to visoko sensibilna beba, koja je sa 3 mjeseca imala vec dva zuba, sa 4 mjeseca pocela da sjedi i sa 10 da hoda. Svaki njen skok u razvoju bile su sedmice neprospavanih noci. Izmedju svega toga vakcine i temperature, zacepljen nosic. Grcici kojima nije bilo kraja skoro 4 mjeseca. U svim tim periodima covjek je pokusavao davati najbolje od sebe, svoj maksimum, nadajuci se da ce sve to jednog dana proci ili ipak nece. Sta i ako prodje? Proci ce njen bebasti miris. Proci ce njen prvi osmijeh, proci ce njeno prvo "mama". Zar je cilj da prodje?-Pitala sam se danima. Iscrpljena mama i sretna beba, valjda je to formula roditeljstva. Evo ne znam. Ispocetka se trudis da sve stignes. Da kuca blista, da ja blistam, da imam vremena za Dinu, za bebu, za prijatelje. Od nekuda se stvori toliko veliko breme koje nosis a nisi ni svjestan. A tek odgovornost koju osjecas prema tom malenom bicu. Griznju savjest koja te izjeda kada place a ne znas zasto! Razmisljanja da ti mlijeko nije dovoljno hranjivo pa zbunjeno dajes formulu od koje beba ima jos vece grcice. Pritisak od sredine, da ne naviknes bebu na ruke, noge, grudi, bracni krevet, zvuk fena. U tim trenutcima svi znaju sta je najbolje za tvoju bebu, a svi oni su hiljadu kilometara daleko. Ne znam u kojem je trenutku kod mene proradila lampica u glavi kada sam rekla STOP. Nista nije onako kako sam zamisljala, sada moram da se posvetim bebi i da ucim. Da ucim zajedno sa njom, da listam google svaki dan, jer moja beba nije kao sto kazu. Spava, jede i sere. Moja beba ne zna sta je samoregulacija. Moja beba treba moju blizinu. Moja beba ne zna zaspati ako je ja ne uspavam. Moja beba reaguje na svaki zvuk, pokret, sum. Moja beba zahtjeva vise posvecenosti nego mozda neka druga beba, i to je OKE. Kada odbacis sve predrasude i prihvatis ono sto je najbolje za bebu a ne za tebe, tada pocinjes biti istinski sretan. Jer to je sve samo tih par mjeseci koji ce proci. Bebe rastu toliko da svaki dan vidis i dozivis nesto novo. Uce tolikom brzinom da je dovoljno samo jednom nesto pokazati ili reci. I isto tako brzo se odvikavaju od nekih stvari za koje smo mislili da ce ostati tako do kraja zivota. Uspostavom rutine za bebu, a ne za sebe je sve doslo na svoje. Samo su moje bore ostale tu da me podsjete na taj period. Moji kilogrami su nekontrolisano opadali, sto zbog dojenja, sto zbog nespavanja. Dala sam nesvjesno previse sebe svima, a trebala sam samo svoj instinkt pratiti. Mislim da rijetko tko shvaca ozbiljno postporodjajnu depresiju, koju mozda ni ja sama do skora nisam mogla prepoznati. Koja mozda nije bila u prevelikoj mjeri izrazena, ali je zasigurno bila prisutna. Kada se sada na sve to osvrnem zvuci mi i smijesno. Jos ni sama ne znam sta bi mogao biti uzrok svemu tome. Previse nesigurnosti, manjak pomoci, samoca. Vise nije ni vazno. Vazno je da je moja djevojcica ziva, zdrava i sretna. Uskoro ce napuniti godinu dana, a njen osmijeh rjesava sve moje probleme koji su se vremenom gomilali. Zaista je ovo najteza i najsretnija godina do sada.

25.02.2020.

25.12.2019

Bila sam spremna poprilicno na sve. I da je to najveca bol koju zena moze osjetiti, i da se dosta toga moze zakomplikovati, bila sam spremna samovoljno traziti i carski rez. Medjutim, kada sam se nasla u toj situaciji sve je bilo nekako svejedno. Bolovi i kontrakcije su pocele oko 3 sata rano ujutro, 25og Decembra. Ok, nije bilo nista sto nisam mogla podnijeti. Inace poznavajuci sebe znam da imam visok stepen rezistencije na bolove. Kontrakcije su bile svakih 5 do 7 minuta. Lezala sam u krevetu gledajuci na sat i stopajuci vrijeme. Postajalo je sve ozbiljnije i ozbiljnije, oke, sada moram probuditi Dinu. Jos uvijek sam mislila da je lazna uzbuna i da ce me vratiti kuci, ali svejedno sam bila vec 4 dana preko termina tako da se svakako moram javiti u bolnicu. Zamisljala sam da to sve brze ide, kao na filmovima. Dobijes bolove, dodjes u bolnicu i za par sati beba je tu. Pregledali su me i rekli da sam 1cm otvorena, a da trebam biti 10cm da bi porod krenuo. "Oke, super", pomislih, "brzo ce to da ide". Smjestim se u sobu i krenem setat po preporuci babice, cula sam da to tako treba. Oko 10 sati i dalje 1cm, u 12 sati jos uvijek 1cm. Polahko me je sustizao umor i od neprospavane noci i od silnih kontrakcija koje nisu prestajale. CTG je bio uredu to me je jedino tjesilo. Bebica je dobro. Bolovi su postajali sve jaci i jaci tako da sam oko 14:00 trazila ipak nesto protiv bolova. Dobila sam infuziju koja nista pomogla nije. Dino je bio cijelo vrijeme sa mnom, blijed kao zid, nije ni progovarao. Koliko je bilo tesko meni, mislim da je isto tako bilo tesko i njemu da me gleda sto se savijam od bolova a da ne moze pomoci. Oko 16.00 su mi rekli da sam konacno 3cm otvorena. Makar nesto, mali pomak. Ali ja sam vec tada bila na izmaku snage i u bunilu. Izmedju kontrakcija sam uspijevala zaspati 3-4 Minute, pa su me ponovo budile. Znam da nisam nista ni jela, mozda je i to bila greska ali sve se nadam sada ce krenuti. Jelo je u zadnjem planu bilo. I tako je vrijeme odmicalo, ja se u svim tim bolovima tusirala, setala, ne bi li se nesto pomaklo. Tamo negdje oko 18:00 sati sam trazila nesto jace protiv bolova, dali su mi opijat koji me je uspavao. Osjecala sam se kao nadrogirana, bolove sam imala ali znatno manje. Soba se je oko mene okretala, usta su se susila, a ja sam bila kao u transu. U 20:00 je dosla babica i rekla da sam konacno 10cm otvorena i da mozemo krenuti sa porodom. Nakon 17 sati ja vise nisam imala niti volje niti snage da guram. Pogledam u Dinu, on jadan zelen u licu. Babica me pocne motivisati, kao jos 20min i beba je tu. Ja skupim svu snagu koju imam i pocnem gurati, ali nista. I iznova, i iznova. I svaki puta mi kazu kao:"jos malo i beba je tu", ali nista. U svom tom bunilu pitam babicu da li vidi boju kose u bebe, kontam kao to ce me motivisati jer sam se cijelu trudnocu pitala, da li cu roditi zutu ili crnu bebu. Posto je i ta faza potrajala duze nego ocekivano dosla je i doktorica i rekla babici:"sada cu ti pravo pomoci". Nisam imala pojma sta to treba da znaci dok mi nije zabila lakat u stomak i bukvalno bebu gurnula prema dole. Vec u porodjajnom kanalu cula sam plac bebe. Konacno u 21:54 moja je Elina dosla na svijet. Tako savrsena, tako mala na mojim grudima je iste minute pocela da doji. Ja ne znam da li postoji ljepsi trenutak od toga. Dino je vec uveliko bio umiven suzama, a to malo stvorenje gledalo je u nas sa sirom otvorenim okicama, smrknuta i ljuta sto je izvadismo. Lazu kada kazu da svi bolovi odma prodju, bolilo je ono i dalje ali se covjek vise nije koncentrisao na bol nego na svu tu ljubav koja se rodi u tom trenutku, na emocije koje po prvi put osjetis i shvatis da je to malo bice 9 mjeseci raslo i zivilo u tebi i da si ti jedina odgovorna osoba. Odjednom preko noci dobijes majcinski instinkt i potrebu da stitis to malo stvorenje svojim zivotom.

12.07.2019.

vec je vrime da se pomirim sa svitom..

Kao da se bojim poceti pisati, pa citam stare postove i gledam na sat ne bi li se vrijeme pomjerilo, da kazem jednostavno da sam umorna, da mi se spava i da ugasim laptop. Ali evo natjerah se nekako. Moram izbaciti iz ove svoje lude glave sve misli koje me izludjuju. Procitah slucajno da sam davne 2014 godine napisala kako sam zaljubljena u jednog djecaka koji zeli da mu sa 25 godina rodim dijete, i zamislite… zelja mu se ostvarila. U drugom sam stanju, evo vec 4 mjeseca, izmedju ostalog imam i 25 godina. Nekako se i radujem i tugujem kada procitam da mi je to oduvijek bila zelja i teznja. Toliko se emocija u meni lomi, da bih samo sjela i plakala. Koliko se covjek vremenom mijenja, koliko ustvari slabi i postaje osjetljiviji. Cijeli zivot sam zamisljala da sa godinama dolazi i ta neka psihicka zrelost i jacina, ali tek sada vidim da sam oslabila. Spoznajuci ljubav, prepustila sam se emocijama i srcu, mozak mi je postao sporedni organ kojeg ponekada ukljucim kada bas zatreba. Osjecam da mi treba savjet, podrska, neka potpora koja sam prije sama sebi bila, a vise nisam. Sada ocekujem od drugih da me podupiru i ne volim to. Ne svidja mi se ono sto sam danas postala. Rob tudjih odluka i misljenja. Svaki puta kada se nadjem u ovako nesigurnoj situaciji, ja se vratim blogu i prisjetim se svoje stare hrabrosti i jacine koju sam nosila sa sobom. Sjetim se Aide sa zeljom, i moje cuvene recenice "u zivotu me drzi samo zelja". Moram priznati da sam jako sretna zbog ovog prelijepog drugog stanja, da mi je trenutno jedina i najveca zelja da moja beba bude dobro i zdravo, da joj nista ne fali tu u mome stomaku. Zelim da uzivam jos u ovih par mjeseci trudnoce koji su preda mnom. Ne uspijevam jos uvijek da se opustim, onako 100% da pustim mozak na pasu. Jos uvijek sam ukocena i nervozna, prepuna briga koje ce se same po sebi vremenom rijesiti. Ali ja ne bi bila ja, kada bi pustila da se stvari odvijaju svojim tokom. Ja sam ta koja mora imati uvijek kontrolu nad svime. A moram nauciti da pustim, jednostavno da pustim sve od sebe i da skupim strpljenje i pozitivnost. Da, pozitivnost mi fali isto ovih dana. Ziva sam i zdrava, ljudi oko mene koje volim su zivi i zdravi. Trudna sam. Donijet cu na svijet jedan novi zivot sa covjekom kojeg jos uvijek beskonacno volim kao i prvog dana. Zar je ista drugo u zivotu vaznije od toga? Zar ima nesto bitnije? -Nema.

10.09.2018.

desetogodisnjica.

Bez obzira sto ne pisem vise tako cesto tj. nikako... opet se s`vremena na vrijeme prijavim i procitam par postova, tek toliko da se prisjetim starih vremena. Slucajno shvatih da vec 10 godina koristim ovu platformu, da imam 4 bloga i bezbroj uspomena. Procitah stare postove sa svih skrivenih accaunta i moram priznati da se neke stvari nikada promijeniti nece.


Stariji postovi

strpavsi u kofer snove i ambicije...