strpavsi u kofer snove i ambicije...

.

31.12.2015.

Sretna nova godina, ko jebe staru.

Negdje sam jucer procitala da nije bitno s kim docekas novu godinu, nego s kim je cijelu provedes, pa se eto tako tjesim sto Dino nece biti uz mene veceras u ponoc. Meni je nova godina sedmog januara kada on dodje, kada njega zagrlim i poljubim onda ce mi tek biti srce na mjestu, sve do tada bi volila samo prespavati. Meni u sustini 2015a uopste nije bila losa godina tako da mi i nije bas drago sto prolazi, ali neka sve ide svojim tokom onako kako treba. U 2016oj imam samo jednu zelju, a to je zdravlje za sve one koje volim...nista vise eto. Sto bi jedna moja kolegica rekla, sretna ti nova godina ko jebe staru.

08.11.2015.

Toliko mi nedostaje da boli.

04.11.2015.

cao cao

Dadoh jucer otkaz.. Bez obzira koliko dobre argumente imala i koliko god se pravila da mi je svejedno, nije bilo. Imala sam osjecaj kao da se to desava nekome drugome, a ne meni. Kao da nisam ja glavna uloga u svoj toj prici. Sve je proslo nekako napeto, niti dobro niti lose, ali vazno da je proslo. Ono sto me je iznenadilo jeste olaksanje, jedno ogromno olaksanje. Pao mi je kamen sa srca kada sam izasla iz tog biroa i krenula kuci. Sada radim dvije sedmice otkazni rok i onda dolazim 10 dana u Bosnu. Mojoj sreci nema kraja.. Od decembra sam na novom radnom mjestu i to jedva cekam. Sve se desava tako brzo, da nemam vremena ni napisati koliko sam sretna sa Dinom. Volim ga svaki dan sve vise i vise, i jedva cekam da se udam.

21.10.2015.

samo zbog jedne stvari san postaje nemogucim, zbog straha od neuspjeha.

Kako dino nadje ovaj moj blog, ne prestaju pitanja 'jesi li sta pisala, jesi li sta pisala???'... a ja ne znam da li mi je uopste drago ili krivo sto ima link. Sve mislim, vise necu moci pisati ono sto mi je na dusi, ali opet u drugu ruku, sta ja to imam na dusi a da on vec ne zna?? U svakom slucaju kod mene se nista posebno i ne desava, osim sto ovih zadnjih dana intenzivno razmisljam o otkazu. Zelim da predjem na kliniku raditi, cak sam bila i na razgovor ali tek poslije 29og cu znati sve detaljnije. Do tada sve visi u zraku i nikome nista i ne pricam dok se situacija ne rascisti. Malo me je i trema uhvatila, strah od novog okruzenja, novih ljudi i navika. Cudom se cudim koliko je covjek postao rob navike i kolotecine. Ne znam za druge, ali kod mene je to bas ocigledno.. U zadnje vrijeme sve sto radim je mehanicki i po starom provjerenom principu, ama bas nicemu novom ne dopustam da dopre do mene... pa se ljutim na samu sebe sto sam takva, i cijeli svijet mi je kriv sto sam ja eto monotona i dosadna osoba. A tek sklapanje nekog prijateljstva ili poznanstva, pa tu sam kao neka tegla hermeticki zatvorena. U zadnje vrijeme i lose spavam, ali citam evo po bloggeru vecina vas pise kako tesko zaspi i ruzno sanja, pa se iskreno nadam da je to mozda do vremena ili klime, ili bilo cega drugoga jer mene nista ne muci do te mjere da ne mogu zaspati... ali eto ovih zadnjih noci bas ne mogu, a ako kojim slucajem zaspim onda sanjam takve gluposti da se to ni opisati ne moze. Mozda u novembru dodjem u Bosnu. Samo mozda.


Stariji postovi

strpavsi u kofer snove i ambicije...